- instrukcije iz nizozemskog
- strip 'Družina od vješala'
- nekoga tko voli duge šetnje uz more, zalaske sunca, cijeli opus
Danielle Steel i iskrenost
Kao osvjedočenoj trendseterici i vjernoj pratiteljici modnih zbivanja, Espadrilin moto je:
"Clothes make the man. Naked people have little or no influence in society."
Mark Twain
RIJEČ STILISTA:
Osmišljavanje novog Espadrilinog looka za mene je bio pravi izazov:
ona ima ono nešto, ž n se kva, koje je toliko razlikuje od svih
ostalih ljudi koji imaju ž se kva. Stoga sam je obukao od glave do
pete u nježne tonove, kakva je uostalom i ona sama, a opet ostavio
dozu misterije svima onima koji bi je htjeli poznavati bolje. Dozu
humora postigao sam sa animacijom u gornjem lijevom kutu a
intelektualni look (koji bi u stvarnom svijetu dočarao pomno odabranim
okvirom naočala) ovdje postižu dva, tri citata nekih.....baš ono ful
pametnih ljudi. Naravno, Espadrila je i ovog puta inzistirala da
cijeli nju luk bude u skladu sa feng shui pravilima.
28.05.2011., subota
Nisam vam dospjela reci
Iako vas volim, bolite me sve vise i vise. Shvatila sam da me boli uloga koju ste mi tako lagano dodijelili. Nekoliko anegdota iz proslosti (odabranih, onih koje sluze slici koju ste o meni stvorili), nekoliko drugih anegdota koje ste potpuno zaboravili ili stavili u neki tamni zakutak svoje svijesti, i ja sam to sto jesam: dobra, losa, ovakva, onakva.
Mislim da me ne boli toliko sto nisam ono sto ste mi prilijepili. Vise me boli sto biste me vi trebali poznavati najbolje, pa se pitam ima li tu uopce volje? Je li mi lakse uputiti ruznu rijec, pogled, sutnju, je li lakse ne truditi se?
Ovo nije samosazalijevajuci moment, ovo je ustanak protiv svega sto mi je nametnuto, a ne osjecam kao svoje, dosta je bilo bijesa koji godinama krcka u meni, jer ste me odlucili proglasiti dovoljno jakom i dovoljno krivom da otrpim sva vasa sranja. Kada vasa krivnja dolazi na red? Je li ona i dalje i uvijek opravdana mojom, prevelikom i neiskupljivom krivnjom?
Za razliku od vas, ja vas vec dugo ne krivim ni za sto. Neke od vas nikad ni nisam krivila.
I ovu golemu tugu danas pripisujem sebi. Jer sam u jednom trenutku povjerovala vasoj slici mene.
Ne smetam ja vama zato sto ne valjam.
Smetam vam jer valjam.
I postoji velika mogucnost da shvatite kad bude prekasno. Sto me boli, jer ste moja krv, moji prijatelji, moje najblize, moje najdugovjecnije. Jer ste trebali biti moj vjetar u ledja, moj potporni stup, moja oaza. Jer se osjecam zakinuto i pomalo glupasto, iskreno; u meni i dalje cuci more ljubavi koje je trebalo ici u smjeru najblizih, biti im vjetar u ledja, potporni stup, oaza. Ali pustimo neka prodje jos koja godina, i smijmo se meni jos malo kad kazem da imamo tako malo vremena.
Znamo da zivota nema bez snova, rekao je Nele. Ne mogu na snove gledati kao na programirane ciljeve u zivotu, ciljevi poput onih koliko cu zaradjivati, za koga se udati i koliko potomaka imati su mi smijesni….snove gledam kao na komadice onoga sa cime smo rodjeni, a sto smo uspjeli sacuvati od izumiranja kroz odrastanje.
Sigurno da se snovi mijenjaju ili korigiraju kroz godine, ali temeljni osjecaj koji mi napuni srce je uvijek isti. Volim zamisljati trenutke u kojima sve poprimi smisao, u kojima sam jedna od onih pocascenih cudesnoscu svemira, bilo da se radi o divnoj osobi pored mene, o navali smijeha ili o ozbiljnijim i konkretnijim situacijama zahvaljujuci kojima se osjecam dijelom necega veceg, viseg. Istina, mozda samo umisljam, ali znamo da zivota nema bez snova.
Danas sam, puna sebe i odlucna da dodjem do novih revolucionarnih spoznaja, shvatila da me ispunjavaju trenuci u kojima prkosim talogu koji zivot nanosi. Isti ti trenuci me ujedno i bole, jer znace suprotstavljanje ljudima koji nam znace, navikama koje su nam toliko dugo bile ugodne i drze nas daleko od nepoznatog.
Ne gustam bas kad moram zarezati u pravcu svojih najmilijih. Medjutim, Isusove godine su me dovele do saznanja da moram. Jer znamo da zivota nema bez snova.
Sto me dovodi do poante price: postoji li uopce prevelika cijena da bi se ocuvali snovi? Kada vidim koliko mi znace i sto se dogadja u mome srcu kada snovi postanu stvarnost, da li je lakse prihvatiti bol koja ponekad dodje kao kolaterala? Nisam li ponekad previse ostajala zatocena u toj boli, razmisljajuci kako je nepravedna i koliko me snuzdi, umjesto da razmisljam zasto to radim, cemu me to vodi, sto to sveto cuvam tako jako da nijedna zrtva ne bi trebala biti prevelika?
I kad sam kod toga, mozda nije zgorega konacno sebi jasno reci, narediti ako treba, da nijedna zrtva nije prevelika? Jesam li zaista spremna cuvati svoje snove pod svaku cijenu? Cini se da jesam, jer moji snovi su, osim sto su MOJI, vrlo bazicni i svode se tek na osjecaj…..kada se nadjem u trenutku gdje zivim neki od svojih snova, sve sjeda na mjesto u djelicu sekunde, mogu gledati u zvijezde i zahvaljivati im, znajuci da sam ukrala dijelic vjecnosti za sebe. I tada ZNAM da zivota nema bez snova.
S jedne strane se promijenilo toliko toga, a s druge strane gotovo nista. Zvuci blesavo, ali tako trenutno izgleda moj zivot. Plivam uzvodno, cudim se svemu sto pluta pored mene, na trenutke se nadjem ispod povrsine vode, zatim isplivam nekako na povrsinu, malo se sazalijevam, psujem sve po redu svima onima koji su mi pokazali svoju ruzniju stranu, razmisljam cemu uopce sve ovo skupa ako su te najblizi u stanju tako silovito gurnuti na dno.
Predugo sam bila uvjerena da mi trebaju i potporni stupovi, obitelj, prijatelji, prijateljice, pokoji normalan kolega.
Kada vidim svoje rijeci na papiru, vec mi je jasno da imam toliko toga….i da, koliko je god tesko, neki odnosi odsada odlaze u proslost. Odlaze jer me bole, jer ne osjecam da me vide, I jer nisam vise sigurna zelim li ja gledati njih. Muci me sto je zivot toliko kratak, toliko banalan koliko i dubok i cudesan, i gotovo sam sigurna da tu cudesnost cine upravo odnosi koje imam sama sa sobom i sa drugim ljudima.
A drugi ljudi mi se vec dugo cine dalekima i ne sasvim shvatljivima, uhvatila me epidemija neshvacanja, od jutarnje voznje na posao kada gotovo simultano osjecam ogromnu ljubav i bijes prema Neletu (jer volim slusati ”Kanjon Drine jednako koliko ne volim Emira Kusturicu), do pauze na poslu kada raznjezena citam o 50 godina od legendarnih voznji autobusima po americkom jugu ne bi li se stalo na put rasizmu i tek nekoliko trenutaka kasnije naletim na podatak da je ista organizacija koja je stajala iza ovih suludo hrabrih ljudi nesto godina kasnije ucinila ugandskog diktatora (i u slobodno vrijeme ljudozdera) svojim dozivotnim clanom. Veceri nisu nista laganije, anesteziram se smijesnim i ludim, ali cim ostanem sama sa sobom, stvari su mi kronicno nejasne. Gledam na svojim policama korice knjiga koje su mi nekad nesto znacile, korice knjiga koje mi jos uvijek znace, gledam Jergovica, gledam tko bio me slijedeci mogao ostaviti u nekuzenju.
Kada su se kriticki tekstovi prestali pisati iz empaticnog kuta, kuta osobe koja misli, slusa, osjeca i razmislja i pokusava doci do odgovora, a ne do opravdanja da i dalje mrzi, ne voli ili ne podnosi, da i dalje gleda svisoka, ili da se osjeca nisko, najnize?
Ako nisam Tito, onda sam Ante. Ako nisam Rumke, onda sam Jugoslaven.
Crno ili bijelo. Lijevo ili desno. Sjever ili jug. Rozga ili Seve.
Fascinira me kojom brzinom nerazumno postaje popularno, samo zato jer je glasno i bezobrazno. Deracina je najcesce ipak samo deracina, ne ideali. Zavijanje praceno sisama jos nikada nije bilo izraz emancipiranosti umjetnice, a ultradesna i ultralijeva vristanja su precesto tek bolesna ambicija ili puno priprostije rjesavanje elementarne egzistencije na provjeren i najbrzi nacin.
Kada bismo svi imali milijun dolara, bi li barem malo popustilo urlanje, rezanje, kurvanje po Big Brotheru, prodavanje ideologije koja ima najbolju prodju? Ili bismo se opet koprcali u istoj kaljuzi, jer bi nam bolesno jako bio potreban i drugi milijun?
Ne trebaju mi istomisljenici, trebaju mi misljenici sa srcem. Trebaju mi takvi potporni stupovi, kako bih osjecala da zivot ima smisla. Treba mi da mi netko kaze da se sa mnom slaze jednako koliko mi treba kako bi mi ukazao na drugi kut gledanja, na probleme i shvacanja koji mi dosad nisu pali na pamet. Iznad svega mi treba da se volimo. Barem kao ljudska bica.
Da se ponadam kako Nele i dalje ima dusu.
Trebaju mi ljudi sa kojima mogu biti razlicita bez bolesne zelje da budem opozicija, cak i kada to uopce nisam. Trebaju mi Ljudi.
Covjek koji voli pisati mora pisati. Isto je kao sa svakim drugim vidom izrazavanja, bilo da volite slikanje, kukicanje ili stiliziranje drugih (to je ono kad ste nekome stilist), isto vam se pise.
Vas nacin izrazavanja je vas ventil, vas kanal, vasa sudbina.
Pokusala sam pisati unutra, za sebe, u svojim mislima, u svome srcu, po stranicama papira koje nosim u torbi. Papir je zamijenio ekran, jer cu vjerojatno zauvijek vise voljeti papir.
Problem je jedino sto papir cesto i ostane u torbi, a ponekad se i ne izvadi, ponekad samo ispisujem nepostojece stranice u glavi, sto nije to, ruka zeli pisati, srce se zeli izraziti, a glava me na kraju samo izrazito zaboli.
Ne znam koliko je tko od nas sklon pisanju ili stiliziranju ili necemu trecem radi nas samih, a koliko zbog prihvacanja i odobravanja okoline. Mislim da nema nista lose u odobravanju okoline, dokle god ste spremni saslusati i razloge za neodobravanje.
Malo mi je toga u zadnje vrijeme jasno i skupilo se toga sto zeli izaci vani, svijet mi postaje vrlo nejasno mjesto i rijetki su tracci (ovo bi bilo puno jasnije kada bih imala slova sa kvacicama na tastaturi) svjetlosti koji mi jos uvijek daju nadu, pokazuju mi da svijet ima smisla. Vjerujem da nisam jedina, ako jesam, onda sam dosad nezapamceni genijalac i osigurana mi je karijera proroka.
Zeljela bih opet zakoraciti na suncanu stranu ulice, trckarati po njoj onako kako sam nekada znala, smijati se zivotu i slusati srce kako kuca.
Vrijeme je da poslusam srce i glavu i pocnem pisati...
Nisam bas sigurna da se radjamo manje ili vise osjecajni.
Mozda, u slucaju nekih tezih psihickih bolesti, ali ostatak nas, relativno normalnih, dolazi na svijet sa istom kosaricom osjecaja. Ruznih i lijepih. Ugodnih i neugodnih.
Protekom vremena i kroz nagomilana iskustva neki od nas ce dobiti epitet osjecajnih, neki bezosjecajnih pokvarenih gadova, neki produhovljenih emotivaca a neki ce, prepusteni svojim najdubljim osjecajima, napisati monumentalno djelo ”Tidabudibuda”.
Mislim da razlike nastaju jer se ne nosimo svi isto sa onim sto nam zivot donosi. Netko ce prevaru od strane voljene osobe iskoristiti kao odlican povod za svoju tuznu zivotnu pricu koja rezultira emocionalnim zahladjenjem i ganjanjem drugih zivotnih vrijednosti kao npr. Paciotti cipele. Netko ce svoju tugu pretociti u lijepu pjesmu, ali ce oziljak jos neko vrijeme biti dovoljno jak da pri svakom novom susretu pomisli da nije dovoljno dobar/dobra i da je sa prevaru nekako sam(a) kriv(a).
Ispod svih pjesama, strahova i Paciotti cipela, mislim da nas ipak sve isto boli.
Pitanje je samo tko je i koliko ovladao tehnikama zalijecenja, odnosno zavaravanja.
Sto covjek vise kopa po sebi, vise ga i boli.
Ali, sto covjek vise kopa po sebi, vise i voli.
Cak se i rimuje, sto je pouzdan znak da sam upravo izrekla svemirsku istinu.
Razmisljajuci o maloj zivotinjici iz proslog posta, vjerojatno bi bilo lakse sebi strogo narediti da se o zivotinji ne razmislja toliko i da se za zivotinjom na pati toliko. Ali ja sam je voljela toliko. Tolika bol je posljedica jednako velike srece koja joj je prethodila.
Zadnjih dana pocinjem misliti da je to ono na sto se treba usredotociti. Nema nepravde. Nema ljutnje. Nema cak ni tuge. Postoji zahvalnost, jer sam u zivotu pocascena lijepim osjecajima. Ti osjecaji nece nestati, nikad.
Osim ako ih ne zakopam, kao sto mnogi vole zakopati tugu - koja mozda nije nista drugo nego zamaskirana sreca.
Nisam jedna od ljudi koji shvate što su imali tek kad to izgube.
Ja sam znala što imam – najbolju, najljepšu, najslađu, najpametniju i najlukaviju kućnu ljubimicu na svijetu.
Nije prošao dan da joj nisam ispričala koliko je volim; znala je kad joj pričam takve stvari, automatski bi se počela uvijati i ulizivati. Lukavica mala. Nevjerojatno je u što vas mogu natjerati da se pretvorite, u samo nekoliko sekundi ste na podu, valjate se s njima i tepate im onako kako valjda nećete ni svome djetetu.
Nije prošao dan da nije dobila porciju maženja i jednu od svojih omiljenih poslastica.
A vikendom, vikendom je bila posebna priča. Naša lijena nedjeljna jutra, kao da je znala da ne moram nigdje, veselo bi skočila na svoj jastuk i namjestila se za maženje.
Onaj bijeli mekani trbušćić. Onaj zvuk kad traži da je dalje češkam, ili da spružim noge da može leći na mene.
One male šapice koje sam češkala dok leži.
Spavala je na jastuku do moga, protestirala ako slučajno njenog jastuka nema. Doslovno bi mi sjedila na glavi dok joj ne postavim jastuk.
Njena fasciniranost vodom, koliko je samo puta upala u kadu. Ili ljubav prema maslinama, tko je još vidio da životinja tako proždire masline.
Koliko puta sam jedva čekala doći kući, da budem s njom i smijem se. Za mene, ona je bila čisti koncentrat veselja. Neki misle da je životinja teret i obaveza, ali oni drugi, oni znaju o čemu pričam...društvo tih malih stvorenja nama je najdraže na svijetu.
Kako vas samo kupe, uvuku vam se pod kožu bezuvjetno. Kad se ujutro budite a gledaju vas dva mala slatka oka i ona njuškica.
Promatrati je dok se igra, kako bezbrižno spava kraj mene, kako me „čuva“ po noći i ne miče se od mene....svaki od tih trenutaka meni je bio veličanstven. Moja malena. Moje malo klupko sreće.
Moja mala, sasvim čudna, jedinstvena i neponovljiva maca.
Moja neprežaljena Đurđa.
«Marketing je previše važan da bismo ga prepustili odjelu marketinga.» David Packard
Sve je počelo sa mojim poprilično velikim dekolteom.
Prije nekoliko godina obrela sam se u velikoj parfumeriji na glavnom gradskom trgu. Kao i obično, drogirala sam se parfemima kad je kroz vrata ušla simpatična bakica i zatražila od prodavačice Nivea kremu.
Prodavačica je, odlučivši pokazati sva nepregledna prostranstva svog znanja o preparativnoj kozmetici, pokazala na obližnji zid nakrcan Nivea kremama i počela nuditi kremu protv bora, kremu za pomlađivanje, kremu za oživljavanje, kremu koja će vam promijeniti život i sve ostale lejtest izume kozmetičke industrije.
Bakica je sve mirno saslušala, ljubazno klimala glavom i na kraju rekla:
«Gospodična, sve je to divno, ali moje bore su tu i neće nestati – ja bih običnu plavu Nivea kremu molim vas»
Gornji primjer je jedan od rijetkih koje pamtim gdje je moć marketinga potpuno zakazala, ali to je vjerojatno zato što je bakica bila glupa i ništa nije shvatila.
Neobično je bitno da od sebe napravite šareni artikal; na poslu, među prijateljima, pred osobom koja vam se sviđa, na tečaju kabuki teatra. Svugdje i pred svakim, potrudite se ono što na sebi smatrate sivim, bezveznjikavim i nikakvim zamijeniti šarenim, veselim, prpošnim, izmišljenim.
Ako vam se čini da su zdrava znatiželja i stalna želja za učenjem na poslu dobrodošli, grdno se varate. Na kraju, ne otkrivam ništa spektakularno, Beigbeder i ekipa su o tome dosta pisali, sve se svodi na vaš autfit, «totalno vladam situacijom» pogled i, rekla bih, đon obraz. Uspjeh je zajamčen. Dok će u ozbiljnoj firmi biti dovoljno da se prosječno glupasta kolegica obuče u ful ozbiljan kostimić, u umjetničkijim krugovima isti motivi će natjerati prosječnog jebivjetra, koji je uvjeren da je, recimo, putopisac koji ne robuje sistemu, da tek pažljivijim odabirom prljave odjeće sa natruhama neispeglanosti cijelom svijetu dokaže da je dovoljno napisati par rečenica i pomno odabrati garderobu i eto vas, već ste novi David Attenborough.
Sa prijateljima je situacija malo slojevitija; iako svi želimo da se oko nas vrti puno ljudi čija brojnost automatski podiže vrijednost naših vlastitih dionica, ne paše nam svima ista vrsta ljudi.
Osobno preferiram oko sebe imati ljude birane po tituli, dubini džepa i kulerštini. Imam leptiriće u trbuhu kada ljudima predstavljam svoju prijateljicu spisateljicu ili prijatelja doktora znanosti. Prolaze me žmarci kada me prijatelj koji ima peterostruko veću plaću od mene pokupi s autom i odvede na kavu, a mini-klimaks doživim kad me netko u gradu vidi sa baš ono ful otkačenim ljudima koji su dizajneri, stručnjaci za vizualne komunikacije i reiki majstori. Činjenicu da sam pravnik, kao i kolege pravnike, skrivam kao zmija noge.
U krugovima gdje nije sramota reći da si pravnik i katolik, surovo se obrušavam na sve gore navedene.
U svakoj situaciji je bitno da je oko mene dosta ljudi. To sam shvatila jednog krasnog dana kada mi je rečeno da su moji povremeni solo odlasci u kino ili, što još više volim, solo sjedenja na kavi - luzerski. Odlučna u namjeri da i sama budem ravnopravan član društva, a ne nekakav jadničak koji voli ispijati kavu i čitati Geo, svaku sekundu svog vremena ispunjavam druženjem sa ljudima od kojih mi neki pašu, neki ne, a neki su jednostavno lijepi pa mi pašu, kao kakav zgodan broš ili ogrlica. Dok sam prije bila uvjerena da je šutnja zlato, sada znam da je svaki trenutak u kojem šutite trenutak u kojem ste propustili ispasti još malo pametniji/zabavniji/ljepši. Nije pritom bitno koliko i da li vam vaši prijatelji naročito odgovaraju – bitno je da imate zvučnu kulisu i ljude sa kojima vas veže ista očajnička usamljenost ili želja za uspinjanjem na društvenoj ljestvici.
Bitno je također napomenuti da, kad god sa prijateljima pričate o poslu, svakako date sve od sebe da u igri «tko je tjedno crnčio više sati i time potpuno zapostavio privatni život» baš vi pobijedite. Izgleda da se znanje i sposobnost izjednačuje sa količinom sati koju provedete u uredu pa zašto da drugi pobijede? U silne sate rada ubacite klečanje na kukuruzu, samobičevanje i šefa koji vas mrzi – bit ćete najveća faca, veliki igrač, čovjek/ica od karijere, za razliku od nas ostalih vucibatina koji po cijele dane meditiramo gledajući u uredski zid ili surfajući po stranicama Glorije.
Segment života u kojem je apsolutno najvažnije da iskočite poput Modnog Mačka na skupštini HSP-a jest onaj ljubavni. Objekt vaših simpatija mora biti uvjeren da ste jedinstveni i neponovljivi – čak i kad vi sami u to niste ni najmanje uvjereni, kada se osjećate kao onaj drugi iz grupe The Wham, ili onaj treći iz Tri tenora, ili onaj peti iz 4 Asa. Što god radili, ne dajte da osoba koja vam se sviđa to vidi.
Razbacujte se skandaloznim izjavama, pričajte kako volite kožu i lance čak i kada su jedina koža i lanci kojima raspolažete oni na kutijici u kojoj držite nakit.
Pričajte o silnim knjigama koje ste pročitali naglašavajući kako vam je najdraži autor svih vremena poluanonimni mađarski hermafrodit koji je napisao jedan jedini roman u životu. Koga briga što u stvarnosti najviše volite dobrog starog Kvelja ili nedajbože ništa.
Stvari koje također nije naodmet spomenuti u tom marketinškom vatrometu su slijedeće: koeficijent plaće, gdje ste sve putovali i koliko vas je to samo obogatilo, te incident kad ste spasili psića koji je nestašno pretrčavao cestu i umalo poginuo pod kotačima kamiona, iako, naravno, inače nikad ne pričate o tome.
Želja da volimo i budemo voljeni je vrlo prirodna i normalna, rekla bih da nam je urođena kao osjećaj za modu ili želja da izađemo na naslovnici „Moje sudbine“. Problem nastaje kada, iz raznih i vrlo čudno-smiješno-tužnih razloga, pokušavamo impresionirati osobu koja uopće nije vrijedna naše pažnje ili je osoba kojoj bi, recimo, bilo puno slađe i ljepše da joj kažemo kako volimo Kvelja a ostale pisce jedva da poznajemo. Iskrenost ima u sebi nešto puno simpatičnije i neposrednije, kada nije kombinirana sa nepristojnošću. Nije li takva osoba puno zabavnija od one napaćene koja pred vama iz petnih žila pokušava ostaviti dojam prvoklasnog bifteka, iako se prije ili kasnije uvijek ispostavi da se radi tek o običnom, konzerviranom mesnom doručku?
Možda ovisi i o ukusima, biftek nema svima isto značenje, pretpostavljam.
U svakom slučaju, dobro izreklamiran prozvod je uvijek na prvu kudikamo privlačniji od vas koji sjedite u kutu, ne derete se, ne uprežete, ne hihoćete i nemate uopće nikakvu strategiju uspjeha u društvu.
Kako znam?
Tako što će barem 90% slučajnih posjetitelja nastaviti čitati tekst samo radi spomenutog dekoltea u drugoj rečenici. Iako sam u stvarnosti ravna ko daska i lagano pretila.
Nije samo bjesomučno natjecanje za najčešće bezveznjikavog mužjaka ono što me muči u ženskom svijetu.
Tu je i ta vječna uloga žrtve, paćenice, ergo moralno ispravne djeve koja je vjerojatno i suviše dobra za ovaj svijet.
Prilikom svakog prekida kojem je uzrok Njegovo petljanje sa Njom (koja je, narafski, kurva), ostavljena i uplakana je ona sa kojom volimo suosjećati. Kurva je ona koju sve zdušno mrzimo, jer samo je pitanje vremena kada će se nešto tako dogoditi nama ili možda već jest, a Žrtva Sudbine je ona sa čijom se pričom tako lako poistovjećujemo.
Osim već standardnog režanja na drugu ženu bez da se mužjaka najčešće uopće ozbiljnije i dotakne u kritikama, nije mi ništa manje jasna niti ta vječna boljka da se uvijek uživljavamo u ulogu ostavljene.
Znam, netko će mi reći da je to ljudski i empatično, ali ja ne vidim puno empatije u prosječnoj ženskom kružoku gdje se na na nesretnu ljubavnicu obruši gnjevom tisuću fetvi.
Ako mene pitate, i ako se već moram uživljavati, pa ja bih nekako uvijek bila ona radi koje se ostavlja, a ne koju se ostavlja.
In real life niti jedna uloga nije naročito spektakularna, ali ne vidim zašto bi ostavljena nužno bila moralna vertikala dok je ljubavnica automatski sam Nečastivi.
Iako istinski vjerujem u karmu i nisam pristaša gore opisanog trokuta, svi znamo da život donese svašta, a čini mi se da nam donese posebno puno toga kad se najviše razbacujemo sa djevičanskomarijanskim monolozima.
Razlozi svake prevare su različiti, razni, šareni i slojeviti, dakle vrlo nezahvalni za prosječnu procjenu neupućene osobe ohrabrene Cosmo postulatima.
Čini mi se da bi, više od obje ženske akterice, trebalo obratiti pažnju na Njega, koji najčešće prođe lišo.
S druge strane, a u svjetlu prethodnog posta, ako znamo da se prevara ne događa u vezama koje su sretne i gdje se ljudi zaista vole (recimo da se u pravilu ne događa), onda nas nekako iskustvo i zdrav razum uči da se ona događa u vezama koje se vuku. Rastežu. Koja postoji da ne bi bili sami. Koja je živa samo zato da nam guzica bude na mekanom.
Tim više mi nije jasan gnjev i tuga ostavljene.....ne znamo li svi negdje duboko u sebi kada to nije to? Ovo nije retoričko pitanje, ovo je ekšual pitanje – znamo li, ipak, uvijek, negdje duboko u sebi ili ne? Gledajuci sebe u proslosti, ne mogu reći da sam u datom trenutku imala taj podatak osviješten u svojoj glavi, a opet sada kada razmisljam, točno znam da to nije bilo ono pravo. Ako ćemo biti brutalno iskreni, mislim da sam čak znala i onda. Teško je to objasniti, valjda zato što se tada jako trudite da ne kažete sebi glasno da to nije to. Podmećete sami sebi neka glupa objašnjenja poput „pa ne mogu još biti sigurna, ne poznajem ga još toliko“ ili "pa neću nikoga naći nekoga tko je savršen pa je dobar i ovaj" - čak i onda kada "ovaj" nema osnovne higijenske navike i misli da je Dostojevski videoigrica.
Ni ono malo situacija kada vam utroba istinski iskoči iz tijela pri samom pogledu na nekoga neće u svakom slučaju završiti brakom, ali svejedno bih se dala kladiti da u tim situacijama nećemo sebi mazati oči sa glupostima kako još ne znamo i baš nam je stresna situacija na poslu i kako se teško zaljubljujemo ili nam je umrla babina strina pa nismo sasvim svoji itd. Dosad se (ipak) ili dogodilo ili nije. Da li se pretvorilo u nešto ozbiljno ili u nešto neozbiljno, zaista je nebitno. Bitno je da smo prepoznali osjećaj, i počastili se njime.
Ne smeta mi bilo što što se radi zbog tog osjećaja u sebi, tog nemira i krajnje ushićenosti koji vas tjera da osjećate kao šiparica na proplanku; nebitno hoćete li vođeni tim osjećajem ići pred oltar ili samo ispisati nove stranice Kamasutre .
Smeta mi kada se oltar, snimanje pornića ili nevino ljubakanje u zalazak sunca rade iz krivih razloga – i nisam tu da sudim drugima već da čeprkam po sebi – kad se stvarno dubinski začeprka, shvatite da masu stvari radite iz stravično krivih razloga. I da možda zapravo uopće ne želite brak. Ili da možda zapravo uopće ne želite karijeru. Da vam možda zapravo uopće ne smeta Kurva radi koje je On ostavio Nju nego biste samo htjeli biti kao ona. Možda shvatite i da vam se čeka sa seksom do braka. Možda i da vam se snima serija pornića na svim važnijim planinskim vrhovima. I to je sve u redu. Ako je to što radimo pravi odraz onoga što je u samoj srži našeg bića. Ako će nas to činiti sretnima i ako smo sasvim na miru sa svojim odlukama i stojimo iza njih. A iza odluka se često stoji i samo zbog inata drugima, a ne zbog istinskog uvjerenja i poznavanja sebe.
Naravno, sve gore nabrojano ima i svoju cijenu. Mislim da neću ispasti najveći mislilac u svemiru ako kažem da SVE u životu ima svoju cijenu. Odlučite li se prepustiti onoj zaljubljenosti od koje vam se odrežu noge, snosite I rizik da junački poginete od strane voljenog/voljene. To je jednostavno tak’. Oni su u idealnoj i jedinstvenoj poziciji da vam iz srca naprave čvarak. Isto je i sa strašću od koje vam se odrežu noge, želji za znanjem od koje vam se odrežu noge, celibatom radi kojeg osjećate da su vam odrezane noge….sve dolazi sa nekim “prilogom”. Meni se uvijek činilo da je to cijena koju vrijedi platiti. Ukratko, koncept čvarka umjesto srca mi je bliži od koncepta guzice na mekanom.
Sve male Mahatma Ghandi glavice će mi reći da svatko ima pravo sebi odrediti što mu paše i da ne moramo svi na ovom svijetu tragati za onim idealnim i neponovljivim alfa mužjakom koji nas pomete svojim okicama, humorom, plemenitošću, ljepotom duše i garderobom koja je uvijek šik. Da ne moramo svi u životu tragati za najboljom verzijom sebe i upinjati se iz petnih žila da postanemo netko i nešto u svojim očima.
E pa ja mislim da moramo.
Nismo bezveze dobili potencijal koji smo dobili.
Nije nam ni sposobnost da osjećamo dana zato kako bismo je dotukli u korijenu svim raspoloživim supstancama i vlastitom glupošću i lijenošću.
I da, mislim da se i za ovakav oblik ne-akcije plaća cijena. I inercija dolazi sa „prilogom“.
Nitko se ne rađa ljut i ogorčen na cijeli svijet, zavist, ljubomora i osuđivanje nam nisu zapisani u genetskom kodu. To dobijete u naslijeđe kad pređete u onu najdesniju traku, kojom voze pokvareni auti. To dobijete kad počnete odustajati.
Svi imamo svoja posrnuća i padove. Svi imamo trenutke u kojima nam nije lako ustati odnekud jer je mekano, iako u dubini duše znamo da nam nije dovoljno.
Ali trebalo bi, svejedno.
Prokopati po srcu uporno i strpljivo da više sebi ne možemo lagati da nam je dovoljno.
Držati oči širom otvorene jer pred nosom su nam i oni koji su našli Ljubav, Sreću, Prijatelja, Posao, Život.
Ja takve volim imati oko sebe. Oni su mi živući dokaz da nisam loco. I da ideja nije samo u mojoj glavi, a osjećaj nije samo u mome srcu.
Iskušenja? Padovi? Gluposti na putu? Naravno. Priča o sreći i uspjehu zvuči toliko autentičnije kada prvo opišete vaš trnovit put do zvijezda, klečanje na kukuruzu, spavanje u lokvama i hranjenje šumskim bobicama.
Želim vam svima zvijezde.
Voli vas
E.
Six o'clock in the morning, you're the last to hear the warning
You been tryin' to throw your arms around the world.
You been falling off the sidewalk, your lips move but you can't talk
Tryin' to throw your arms around the world.
Gonna run to you, run to you, run to you; be still.
Gonna run to you, run to you, woman, I will.
Sunrise like a nose-bleed, your head hurts and you can't breathe
You been tryin' to throw your arms around the world.
How far are you gonna go before you lose your way back home
You been tryin' to throw your arms around the world.
Gonna run to you, run to you, run to you; be still.
Gonna run to you, run to you, woman, I will.
Yeah I dreamed that I saw Dali with a supermarket trolley
He was tryin' to throw his arms around a girl.
He took an open top beetle through the eye of a needle
He was tryin' to throw his arms around the world.
I'm gonna run to you, run to you, run to you, woman be still.
I'm gonna run to you, run to you, run to you, woman, I will.
Nothing much to say, I guess; just the same as all the rest
Been tryin' to throw your arms round the world.
And a woman needs a man like a fish needs a bicycle
When you're tryin' to throw your arms around the world.
Gonna run to you, run to you, run to you
I'm gonna run to you, run to you, run to you
I'm gonna run to you, run to you, run to you, woman be still
Woman be still, woman be still, woman I will.
Teško da sebe mogu proglasiti poznatim i priznatim stručnjakom za veze. Nakon godina i godina odbijanja da o tome uopće i promislim, prije ili kasnije stvarnost te lupi po nosu; mene ideja da sa nekim dijelim svakodnevnicu užasava. Ne zato što sam lounli rajder i divlja u srcu i crtam recke iznad kreveta dok ovlaš posvajam neku musavu turkmenistansku dječicu. Jednostavno mi se ne sviđa ono što ljudi danas vole zvati «vezom» ili, o Bože, ljubavlju.
Nisam ja slučajno za većinu unaprijed znala «rok trajanja». Ja ne volim nemati kontrolu.
Svjesna sam svojih slabosti. Svjesna sam koliko svakog od nas samo trenutak slabosti, dan kada osjecamo jaču usamljenost ili jedan dan kada se sebi ne sviđamo u ogledalu može odvesti na pogrešnu, jako pogrešnu stranu. To je onaj Trenutak. Kad ne slušate svoj unutarnji glas, kada dbijate sve znakove upozorenja i idete samo za jednim ciljem – da vam je guzica na mekanom.
«Guzica na mekanom» je ekšli pjesnička figura koja simbolizira toliko toga: ljude koji su već jednom junački šutnuti od strane voljene osobe, uz razlog koji graniči sa težim slučajem debiliteta, ali «tko će sad počinjati sa nekim sve ispočetka» (fascinira me kako ljudi početak veze po ugodi i želji da mu se podvrgnu izjednačavaju sa kolonoskopijom), ljude koje se daju nagovoriti u vezu (po mom mišljenju, vi ste najluđa skupina), ljude koji se upuštaju u veze sa osobama za kojima nisu ludi – ali osobe su lude za njima. A to vam je siguran znak da će vam guzica dugo biti na mekanom.
Čovjek bi rekao da su muškarci ti koji su lovci, a mi smo te koje nudimo, vrtimo guzicama, stavljamo u njih komad trakice i uvjeravamo sebe i druge da nam je tako baš ugodno supach i seksi, propinjemo se na pete, povraćamo hranu, gutamo Cosmo kao da se u najmanju ruku Mesija spustio na Zemlju i ima odgovore na sva naša pitanja, skačemo u krevetić da im se svidimo i bezbroj puta sebi ponovimo da to radimo jer želimo i jer smo jako seksualne osobe (ne kužim i dalje što to znači), one koji nas vole i nose kao kap vode na dlanu proglašavamo pederima, papcima i maminim sinovima jer muškarac mora biti muškarac (a to je, na ovim prostorima, valjda onaj prosječno retardirani ispijač pive iz reklama ) – jer kako da nam bude drag netko tko nas obožava, kad same sebe ne volimo. Što o tome ne pišeš, Kozmo? Jebala te mističnost i nedostupnost.
Međutim, ima tome već dosta, ja primjećujem sasvim drugačiji trend. Moji muški prijatelji, a njih je poprilična masa, bi se svi redom ženili. Kad kažem svi, mislim – svi. Ovaj novouočeni fenomen tumačim upravo gore spomenutom stilskom figurom – dečki hoće da im je guzica na mekanom.
Naš polubalkanski mužjak, koji bi gledao u smjeru Zapada kada mu europski vidik ne bi narušavala Slovenija, a koji noću masturbira na Ceca-looking hostesu, starletu ili Cecu herself jer ga samo prenapuhan i mašte lišen oblik sisa i guzica može napaliti (pogotovo u kasnijim mladenačkim godinama kada je i ono malo mladenačkih ideala, mašte i istraživačkog duha nepovratno isparilo u alkoholnim isparavanjima i oživljavanjima tipične scene iz već poslovično loše pivske reklame) svakako puno manje gubi ulaskom u bračnu zajednicu nego ženka koja je, zbog svega navedenog, bila prisiljena postati lovcem. Ne može netko sa pivskom trbušinom i moždanim stanicama u stanju hibernacije koje se tek malo aktiviraju ulaskom u sportsku kladionicu niti osvijestiti što želi, niti za tim (doslovno i preneseno) potrčati, a kamoli je «obljubiti pod okriljem noći dok ih zvijezde promatraju,a čak ni neprospavana noć i dan koji neminovno nadolazi ne utišava njihovu strast». Smiješno, sladunjavo? Možda, za one u koji u svom si viju nemaju marotonsko obljubljivanje. Bez fejk orgazama (bolje da ne počinjem....).
I tako djevojčice jurišaju na ono što im se nudi, a to nije puno. Odgajane su da reže isključivo jedna na drugu, nikako na njega – koliko god on tragikomično bezvrijedan bio. Osjećaj manje vrijednosti (a taj smo svi osjetili, stvar je samo u količinama i godinama) stvara taj ružan osjećaj samoNEdostatnosti, rupice u srcu koju nastojimo popuniti svim mogućim pogrešnim stvarima: pićem, supstancom, muškarcem, pa čak i djetetom. Dokle god nemamo unutar sebe dobar osjećaj, osjećaj da možemo sami koračati Zemljinom kuglom i da bi i to samotno koračanje moglo biti totalno fora – dotad ozbiljno sumnjam u naš unutarnji kompas i koliko je on sposoban pokazati da idemo u zagrljaj pravoj osobi. A kad stignete u zagrljaj, teško je izaći iz njega. Jer u zagrljaju je lijepo. Naši najiskonskiji nagoni nas tjeraju na uživanje u toplini i snazi zagrljaja. Samo ne zaboravite – u zagrljaju se horizonti gube, pa čak i pogled u oči onoga koji vas grli postaje nemoguć
Nije se moglo reći da je imao naročito nesretno djetinjstvo, iako je sigurno da je to isto djetinjstvo bilo daleko od idile američkih obiteljskih serija gdje se sve sredi u 20. minuti, točno dvije minute prije kraja epizode.
Nije bio ni nevoljeno dijete, dapače. Bio je rijedak spoj svih najljepših dječjih osobina. Svi su ga voljeli i mislim da je on volio sve. Sve i da ste ga upravo radi toga mrzili, razoružao bi vas čim bi se nasmijao. Taj smijeh je bio ono što je njegovoj maloj, posebnoj pojavi davalo onaj završni tač, ono nešto, malu auru oko njega.
Da je sve išlo kao u američkim, obiteljskim serijama, on bi sad bio sve to i još puno više – ali život nije lagan i ne rješava se u 20 minuta. Godinama sam mislila da je to nepravda pregolema i nije mi bilo jasno čemu onda upće ta cijela koncepcija Boga, ali sada znam – ne može biti jednostavno. Jer borba je ono što te gradi i pomaže ti da rastvoriš sva svoja krila. Da nema prepreka, ta krila ti ne bi ni trebala. O njima ni ne razmišljaš. Svaki dan je isti i živiš malim i jednostavnim životom. Uvjeren si da si skroman. Dok je zapravo prava istina da si se sakrio. Od boli, ljubavi, suza, smijeha i rekla bih svega nepredvidivog u životu.
Okolnosti su htjele da oboje dobijemo par dobrih udaraca u glavu tijekom godina. Neke smo si zadali i međusobno. Odjednom si u situaciji gdje jako dobro znaš tko ti je,kada i koliko jako učinio nažao – i to je to. Šteta je počinjena i ne može se ništa. S čime bih se možda i pomirila da vjerujem u koncept “oštećene robe”.
Problem je u tom prokletom “lancu”. Koprcaš se u svojim problemima i nezadovoljstvima i nisi još ni blizu “napipavanja” pravog sebe, a kamoli pronalaženja načina da se othrvaš svemu što ti život baci u lice. Frustracije se gomilaju, i kao što ih oni izbacuju na tebi, tako ih ti izbacuješ na nekome drugome. Na njemu.
Takav lanac je teško zakočiti, nakon što pokušate sasvim sigurno ćete neko vrijeme osjećati njegov obrnuti učinak; jer vi znate što ne valja, ali on vam (nesvjesno) vraća sve ono što ste mu tako lijepo godinama ostavljali u naslijeđe.
Tome jednom mora doći kraj. Gristi sebe zauvijek nije inteligentno niti je za ikoga korisno. Međutim, što učiniti kad on i dalje ne vidi, a tako vam se često čini da ne vidi gotovo vama u inat? Ljudima je to generalno ofucana fraza, ali kako može biti ofucana činjenica da ne znamo koliko još vremena imamo zajedno na ovome svijetu? Ne samo zajedno, nego i sami sa sobom.
Jedan krasan gospodin koji više nije sa nama je rekao da je dobro dok nam ljudi koji nas vole ukazuju na pogreške. Jer to znači da nisu odustali od nas. Ta ista kritika je gotovo sigurno točna ako vam strašno zasmeta kad je čujete. Što bi vam inače išla na živce, ja nikad ne bih pošizila da mi netko kaže da sam promiskuitetni patuljak – to znam da nisam.
Ono što krasan gospodin nije rekao jest da kritika mora imati određeni oblik. Način.. Mjeru. E to je već teže. Da kritiku ne bi smio davati onaj koji je nije u stanju ni primiti. Ili se ispričati. Primijetila sam da ljudi koji bježe od kritike najbližih iste ni ne daju. Smatraju to svojim plusom.Znaju li što se događa kada se okružiš samo onima koji ti idu niz dlaku? Koji te “prihvaćaju takvog kakav jesi”? Vjerojatno ne znaju, zasada. Ali vjerujem da će on jednom shvatiti. Jer znam tko je. Jer ga i sad vidim. I jer još uvijek, I kada se nastoji napraviti najmanjim i najnevažnijim na svijetu, ima onaj smijeh. A kad si rođen poseban, ne možeš zavijek protiv sebe.
Our deepest fear is not that we are inadequate. Our deepest fear is that we are powerful beyond measure. It is our light, not our darkness, that frightens us most. We ask ourselves, 'Who am I to be brilliant, gorgeous, talented, and famous?' Actually, who are you not to be? You are a child of God. Your playing small does not serve the world. There is nothing enlightened about shrinking so that people won't feel insecure around you. We were born to make manifest the glory of God that is within us. It's not just in some of us; it's in all of us. And when we let our own light shine, we unconsciously give other people permission to do the same. As we are liberated from our own fear, our presence automatically liberates others. -- Marianne Williamson (Nelson Mandela speech)
