Više je razloga zašto sam šutljiva.
Jedan od prvih su svakako geni. Dok mi je roditeljica prava pričljiva Splićanka koja je u stanju sa svakim naći neku temu za razgovor, ja sam se uvrgla na roditelja. On je u stanju šutjeti već od nekoliko sati. Kako je on puno putovao, roditeljica i ja smo često bile same. Ne znam tko se kome više čudio, ona meni što ne pričam ili ja njoj što me svako malo ispituje zašto šutim. Ta navika joj je ostala do današnjih dana, uvijek kad šutim uvjerena je da mi je nešto. I svaki put joj kažem da mi nije ništa. I svaki put me pita "pa što onda šutiš".I svaki, ali svaki put ja joj odgovaram isto:

"Nemam što za reći."

Svatko tko mi je po šutljivosti blizak složit će se sa ovom velikom istinom. Mi jednostavno nemamo što za reći, to je sve. Rjeđe se dogodi da imamo nešto za reći, ali nam se jednostavno ne da.

Nakon tih prvih godina i jednom odlasku doktoru sa roditeljicom koja je bila uvjerena da sam bolesna pa zato ne govorim, došli su školski dani. Moj drugar iz klupe i ja smo nekoliko godina vrlo ugodno dijelili šutnju, toliko ugodno da bi nam pozavidjeli mnogi parovi. Ja sam čitala, on je crtao. Po mojoj torbi. Nije mi smetalo. Moram priznati da danas shvaćam kako je taj drugar postavio poprilične kriterije za sve moje buduće drugare, naime i danas najviše cijenim one ljude sa kojima ugodno dijelim tišinu, a najteže funkcioniram sa ljudima koji pod svaku cijenu inzistiraju na konverzaciji, ma kako ona loša bila.

Nemojte me krivo shvatiti, u dobrim razgovorima, diskusiji ili kvalitetnoj zajebanciji ja istinski uživam. Ali ne bježim od tišine, zašto bih? Neke od najboljih razgovora uopće sam vodila sama sa sobom, u tišini. A kako sam tek u sebi izvrijeđala neke ljude koji su mi digli živac,da su me samo čuli! Gdje su svi oni imaginarni razgovori sa meni interesantnim ljudima koje sam tako divno i sa puno duha i šarma vodila u svojoj glavi! Koliko sam samo zemalja proputovala! Ljudi upoznala! Koliko sam samo stvari promijenila i koliko gladnih u svijetu spasila!

Lijepo je imati svoj svijet. Mjesto za bijeg kada sam umorna ili nemam što za reći. Kada mi je netko dosadan. Naporan. Ili nevrijedan moje pažnje ili ljutnje. Nezgodno bi bilo da to postane moj jedini svijet, ali to ne dolazi u obzir. Volim ljude sa kojima se družim.

I baš ti ljudi bude moju drugu stranu, pričljivu stranu. Kada imam što reći. Kada me zanima što druga strana ima za reći. Kada se otvara ogroman prostor za smijeh. Tada treba brbljati. Ali nikako i nikad pod svaku cijenu.

Zadnji razlog mojoj šutljivosti je čisti imidž. Osobe koje šute ne čine samo to - one mudro šute. Da, šutnja je gotovo uvijek pouzdani znak mudrosti, tek ponekad izuzetne ograničenosti i gluposti - ali, kad bolje razmislim, šutnja u tom slučaju je također svojevrsna mudrost, zar ne? Dok šutim nitko ne može znati koliko toga ja zapravo ne znam. Koliko toga u biti ne shvaćam. Koliko je plitak moj um i koliko bi glup moj komentar na neki razgovor bio. Koliko loš smisao za humor imam i koliko sam dosadno društvo.

Zato nije loše šutjeti. Mane ostaju skrivene, a vrline (ako postoje) ionako prije ili kasnije isplivaju. Onima koji govore i u tišini.

Pozdrav od

šutljive

Espadrile