Sve je počelo sa mojim poprilično velikim dekolteom.

Prije nekoliko godina obrela sam se u velikoj parfumeriji na glavnom gradskom trgu. Kao i obično, drogirala sam se parfemima kad je kroz vrata ušla simpatična bakica i zatražila od prodavačice Nivea kremu.
Prodavačica je, odlučivši pokazati sva nepregledna prostranstva svog znanja o preparativnoj kozmetici, pokazala na obližnji zid nakrcan Nivea kremama i počela nuditi kremu protv bora, kremu za pomlađivanje, kremu za oživljavanje, kremu koja će vam promijeniti život i sve ostale lejtest izume kozmetičke industrije.
Bakica je sve mirno saslušala, ljubazno klimala glavom i na kraju rekla:
«Gospodična, sve je to divno, ali moje bore su tu i neće nestati – ja bih običnu plavu Nivea kremu molim vas»

Gornji primjer je jedan od rijetkih koje pamtim gdje je moć marketinga potpuno zakazala, ali to je vjerojatno zato što je bakica bila glupa i ništa nije shvatila.

Neobično je bitno da od sebe napravite šareni artikal; na poslu, među prijateljima, pred osobom koja vam se sviđa, na tečaju kabuki teatra. Svugdje i pred svakim, potrudite se ono što na sebi smatrate sivim, bezveznjikavim i nikakvim zamijeniti šarenim, veselim, prpošnim, izmišljenim.

Ako vam se čini da su zdrava znatiželja i stalna želja za učenjem na poslu dobrodošli, grdno se varate. Na kraju, ne otkrivam ništa spektakularno, Beigbeder i ekipa su o tome dosta pisali, sve se svodi na vaš autfit, «totalno vladam situacijom» pogled i, rekla bih, đon obraz. Uspjeh je zajamčen. Dok će u ozbiljnoj firmi biti dovoljno da se prosječno glupasta kolegica obuče u ful ozbiljan kostimić, u umjetničkijim krugovima isti motivi će natjerati prosječnog jebivjetra, koji je uvjeren da je, recimo, putopisac koji ne robuje sistemu, da tek pažljivijim odabirom prljave odjeće sa natruhama neispeglanosti cijelom svijetu dokaže da je dovoljno napisati par rečenica i pomno odabrati garderobu i eto vas, već ste novi David Attenborough.

Sa prijateljima je situacija malo slojevitija; iako svi želimo da se oko nas vrti puno ljudi čija brojnost automatski podiže vrijednost naših vlastitih dionica, ne paše nam svima ista vrsta ljudi.
Osobno preferiram oko sebe imati ljude birane po tituli, dubini džepa i kulerštini. Imam leptiriće u trbuhu kada ljudima predstavljam svoju prijateljicu spisateljicu ili prijatelja doktora znanosti. Prolaze me žmarci kada me prijatelj koji ima peterostruko veću plaću od mene pokupi s autom i odvede na kavu, a mini-klimaks doživim kad me netko u gradu vidi sa baš ono ful otkačenim ljudima koji su dizajneri, stručnjaci za vizualne komunikacije i reiki majstori. Činjenicu da sam pravnik, kao i kolege pravnike, skrivam kao zmija noge.
U krugovima gdje nije sramota reći da si pravnik i katolik, surovo se obrušavam na sve gore navedene.

U svakoj situaciji je bitno da je oko mene dosta ljudi. To sam shvatila jednog krasnog dana kada mi je rečeno da su moji povremeni solo odlasci u kino ili, što još više volim, solo sjedenja na kavi - luzerski. Odlučna u namjeri da i sama budem ravnopravan član društva, a ne nekakav jadničak koji voli ispijati kavu i čitati Geo, svaku sekundu svog vremena ispunjavam druženjem sa ljudima od kojih mi neki pašu, neki ne, a neki su jednostavno lijepi pa mi pašu, kao kakav zgodan broš ili ogrlica. Dok sam prije bila uvjerena da je šutnja zlato, sada znam da je svaki trenutak u kojem šutite trenutak u kojem ste propustili ispasti još malo pametniji/zabavniji/ljepši. Nije pritom bitno koliko i da li vam vaši prijatelji naročito odgovaraju – bitno je da imate zvučnu kulisu i ljude sa kojima vas veže ista očajnička usamljenost ili želja za uspinjanjem na društvenoj ljestvici.

Bitno je također napomenuti da, kad god sa prijateljima pričate o poslu, svakako date sve od sebe da u igri «tko je tjedno crnčio više sati i time potpuno zapostavio privatni život» baš vi pobijedite. Izgleda da se znanje i sposobnost izjednačuje sa količinom sati koju provedete u uredu pa zašto da drugi pobijede? U silne sate rada ubacite klečanje na kukuruzu, samobičevanje i šefa koji vas mrzi – bit ćete najveća faca, veliki igrač, čovjek/ica od karijere, za razliku od nas ostalih vucibatina koji po cijele dane meditiramo gledajući u uredski zid ili surfajući po stranicama Glorije.

Segment života u kojem je apsolutno najvažnije da iskočite poput Modnog Mačka na skupštini HSP-a jest onaj ljubavni. Objekt vaših simpatija mora biti uvjeren da ste jedinstveni i neponovljivi – čak i kad vi sami u to niste ni najmanje uvjereni, kada se osjećate kao onaj drugi iz grupe The Wham, ili onaj treći iz Tri tenora, ili onaj peti iz 4 Asa. Što god radili, ne dajte da osoba koja vam se sviđa to vidi.
Razbacujte se skandaloznim izjavama, pričajte kako volite kožu i lance čak i kada su jedina koža i lanci kojima raspolažete oni na kutijici u kojoj držite nakit.
Pričajte o silnim knjigama koje ste pročitali naglašavajući kako vam je najdraži autor svih vremena poluanonimni mađarski hermafrodit koji je napisao jedan jedini roman u životu. Koga briga što u stvarnosti najviše volite dobrog starog Kvelja ili nedajbože ništa.
Stvari koje također nije naodmet spomenuti u tom marketinškom vatrometu su slijedeće: koeficijent plaće, gdje ste sve putovali i koliko vas je to samo obogatilo, te incident kad ste spasili psića koji je nestašno pretrčavao cestu i umalo poginuo pod kotačima kamiona, iako, naravno, inače nikad ne pričate o tome.

Želja da volimo i budemo voljeni je vrlo prirodna i normalna, rekla bih da nam je urođena kao osjećaj za modu ili želja da izađemo na naslovnici „Moje sudbine“. Problem nastaje kada, iz raznih i vrlo čudno-smiješno-tužnih razloga, pokušavamo impresionirati osobu koja uopće nije vrijedna naše pažnje ili je osoba kojoj bi, recimo, bilo puno slađe i ljepše da joj kažemo kako volimo Kvelja a ostale pisce jedva da poznajemo. Iskrenost ima u sebi nešto puno simpatičnije i neposrednije, kada nije kombinirana sa nepristojnošću. Nije li takva osoba puno zabavnija od one napaćene koja pred vama iz petnih žila pokušava ostaviti dojam prvoklasnog bifteka, iako se prije ili kasnije uvijek ispostavi da se radi tek o običnom, konzerviranom mesnom doručku?

Možda ovisi i o ukusima, biftek nema svima isto značenje, pretpostavljam.

U svakom slučaju, dobro izreklamiran prozvod je uvijek na prvu kudikamo privlačniji od vas koji sjedite u kutu, ne derete se, ne uprežete, ne hihoćete i nemate uopće nikakvu strategiju uspjeha u društvu.

Kako znam?

Tako što će barem 90% slučajnih posjetitelja nastaviti čitati tekst samo radi spomenutog dekoltea u drugoj rečenici. Iako sam u stvarnosti ravna ko daska i lagano pretila.

Pozdrav od

Nedovoljno osmišljenog brenda

E.